Prije nego što se osvrnemo na samu debatu i iznesene argumente, htjeli bi napomenuti da smatramo da bi zbog kvalitete same debate bilo puno bolje da su na samom početku pojmovi optimizacije i maksimizacije bili jasno definirani, kako bi publika mogla kvalitetnije sudjelovati i profitirati od debate, ali isto tako da se i sami timovi usuglase oko toga koje teze zastupaju, a kojima kontriraju, jer ovako je sve bilo poprilično zbunjujuće.

Na temelju iznesenih argumenata smatramo da je pro optimizacijska ekipa obranila svoje teze puno bolje. Čini se da je najveći problem bio u tome što pro maksimizacijska ekipa, u biti, nije niti unutar same ekipe jasno definirala što je to maksimizacija profita. Po našem viđenju i optimizacija i maksimizacija profita, kao što i same sintagme govore, u svojoj srži imaju cilj stvaranja profita. Razlika je u tome na koji način, i pod kojom „cijenom“, se taj profit stvara. Maksimizacija profita je po definiciji iz udžbenika osnovni cilj svakog pojedinca u neoliberalnom kapitalističkom sustavu. Ona se ostvaruje u trenutku kada je MC=MR, odnosno kada se granični prihod izjednači sa graničnim troškom. Obzirom da prihodi sa rastom proizvodnje imaju tendenciju pada, jedini način da produljimo period rasta i povećamo sam profit je da na sve moguće načine smanjujemo troškove. Prvo što svakom kapitalistu pada napamet, a primjera je nažalost previše, jest smanjiti plaće svojih radnika. Dakle unutar teze o maksimizaciji profita ne da ne možemo govoriti o ulaganju dijela profita u radnike, njihovo obrazovanje, team building i slično, nego teško da možemo govoriti i o rastu plaća. Nama je jasno da je i u ovoj debati, kao i u mnogim prethodnima koje smo slušali, pa i sami sudjelovali u jednoj, nažalost gotovo crno bijelo jasno na samom početku koja je teza društveno prihvatljiva, i zato je pred publikom koja se možda prije nije susrela s profesionalnom debatom, teško obraniti neke teze koje su na prvu većini neprihvatljive. Ali upravo zato, prvo treba čvrsto definirati svoju tezu, ne na način da ju se pokušava uljepšati ili približiti onoj suprotničke ekipe, koja je većini prihvatljivija, već na način koji će ju jasno predstaviti suprotnom, i onda na tome pokušati graditi argumente koji će svojom kvalitetom uspjeti natjerati publiku da bar unutar te „umjetne“ okoline debate promjeni svoje mišljenje, i sjedne se na stranu dvorane s još petero ljudi, dok ostalih 115 sjedi na drugoj strani zato što su od samog početka debate, i prezentacije teza, zaključili koja se poklapa sa njihovim, ili opće uvriježenim stavom. Stoga smatramo da je pro maksimizacijska ekipa trebala krenuti od toga zašto je bolje da sav profit ostane vlasniku, odnosno dioničarima, naspram toga da se dijeli na neke druge načine, i kako će pozitivno djelovati ne samo na njih, već i na druge stakeholdere odnosno radnike i okolinu (npr. sredstva iz donacija se često ne efikasno rasipaju, nema rezultata i sl.).

Smatramo da je pro optimizacijska ekipa uspješno prenijela i argumentirala svoju tezu da se pojedinci i poduzeća moraju prestati ponašati kao surovi kapitalisti koji uopće nisu svjesni okruženja unutar kojeg djeluju, te da nam svima mora biti jasno da od prirode i ljudi moramo uzimati samo onoliko koliko im možemo i vratiti, ukoliko i dalje dugoročno želimo od njih dobivati potrebne resurse i ostvarivati profit.

Neovisno na rezultatu, hvala svima na uloženom trudu, i zanimljivoj debati

Oznake: društvena odgovornost

THE STORY OF THE LAST GREAT SUPPLY OF FRESH DRINKING WATER ON EARTH!!



Ljudi svakako proučite ovu odličnu interaktivnu stranicu koja upozorava na problem zagađenja voda na planeti, i opasnost od oskudice pitke vode koja se opasno približava svom ostvarenju!

Odličan sadržaj, grafika, glazba, režija, filmići, UŽIVAJTE I RAZMIŠLJAJTE!

The story of the last great supply of fresh drinking water on Earth

Oznake: okoliš

Prema definiciji Zakona o volonterstvu, volontiranjem se smatra „dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju ih osobe na način predviđen ovim Zakonom, bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske koristi za obavljeno volontiranje, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno“. Pitanja koja se nameću svima koji prate ovaj blog su: Zašto je volontiranje bitno, od kakvog je značaja za zajednicu u kojoj živimo i imaju li volonteri kakve koristi od toga što pomažu drugima? Mi ćemo u tekstu dati naše odgovore na ova pitanja i usput iznijeti konkretne brojke koje govore o tome u kakvom je stanju volontiranje u Hrvatskoj.

Istina je da danas novac pokreće gotovo sve no ima stvari koje se ne mogu kupiti novcem. Volonteri nisu ovdje da pokažu kako ih ne zanima novac, oni su tu jer su svjesni da postoje određeni problemi u zajednici koji se neće moći riješiti bez njihove pomoći i odlučni su u namjeri da riješe te probleme. Oni su tu jer smatraju kako onaj osjećaj kada nekome pomogneš zaista nema cijenu. Na kraju krajeva, oni se time bave jer to vole, a ako ne volite ono što radite nikakav novac vas neće motivirati. No brojke nisu na njihovoj strani ...

U Hrvatskoj je među mladima često prisutno mišljenje kako volontiraju oni koji imaju višak vremena ili nemaju pametnijeg posla u životu, a sljedeće brojke idu tome u prilog.

1. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva provela je 2005. godine istraživanje o volontiranju u Hrvatskoj na uzorku od 1000 slučajno odabranih ispitanika, starijih od 15 godina, a rezultati su sljedeći. „Više od polovice anketiranih uopće ne razmišlja o volontiranju, a manje od četvrtine razmišlja o volontiranju, ali ne čini ništa u vezi s tim, dok ih samo 5% stvarno volontira“ (Hrvatska mreža volonterskih centara).

2. U 2006. godini provedeno je istraživanje o volontiranju među studentima Sveučilišta u Zagrebu. „Rezultati su pokazali da većina studenata ne volontira (56%), a pridodaju li se tome još i podaci da 34,2% od ukupnog broja ispitanika volontira povremeno ta je brojka znatno veća što bi značilo da je dosta veći broj onih koji ne volontiraju. Najčešće volontiraju studenti društvenih i humanističkih znanosti, zatim bi slijedili studenti prirodnih znanosti dok studenti ekonomije i tehničkih znanosti najmanje u prosjeku volontiraju“ (Hrvatska mreža volonterskih centara).

3. Istraživanje u 2000. godini pokazalo je da najveći broj ispitanika s volonterskim iskustvom u Hrvatskoj sudjeluje u nekoj od aktivnosti 1-2 puta u godini dok u Velikoj Britaniji volonter prosječno sudjeluje 5 do 7 sati svakog tjedna (Hrvatska mreža volonterskih centara).

4. Najveći broj onih koji volontiraju u Hrvatskoj su oni između 31 i 60 godina starosti, ističu Čićak i Nailz u svom istraživanju u Hrvatskoj(Volunteering in Western Balkans, 2008.), a isti izvor navodi kako je veliki postotak ispitanika izjavio kako uopće nema želju za volontiranjem (Zagreb – 60.6%, Split – 59.8%, Rijeka – 34.4%, Osijek – 33.8%).

Zašto su brojke ovako loše? Neki kažu zbog slabe promocije volonterstva u Hrvatskoj, neki zbog toga što se volonteri često iskorištavaju kao besplatna radna snaga, a postoje i ljudi koji tvrde kako je to zbog toga što je u narodu i dalje prisutno mišljenje iz doba bivše Jugoslavije kako je uloga države da se pobrine za sve probleme i pomogne svakome da živi kvalitetnije, a inicijativa pojedinca ili grupe nije potrebna.

Kako god bilo, ove brojke treba promijeniti. Istina, pokazuju stanje od prije nekoliko godina. No jesu li se danas nešto bitno promijenile? Pošto ne postoje točni podaci o trenutnom stanju, mi vjerujemo da se ono popravilo, ali ipak ne onoliko koliko bi trebalo. Sve u svemu, potrebno nam je više ljudi koji su spremni volontirati jer oni ne samo da ukazuju na određeni problem u zajednici već za razliku od mnogih koji samo pametuju, volonteri djeluju.

Izvori:
Narodne novine, http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/298299.html
Hrvatska mreža volonterskih centara, http://www.hmvc.net/
Čićak, B., Neilz, J. (2008.), Volunteering in Western Balkans. Dostupno na: http://www.eyv2011.eu/resources-library/item/161-facts-figures-reports-western-balkans-cev-2008

Pravo na rad je jedno od osnovnih ljudskih prava. Čovjek koji nema posao ne može osigurati vlastitu egzistenciju, a to mu naraušava samopouzdanje i dostojanstvo. Dakle, kao što smo učili iz logike – čovjek bez posla je čovjek bez dostojanstva!

Što je s onima kojima je priroda narušila izglede za zapošljavanjem? Treba li njima biti oduzeto to pravo ili im ipak treba pružiti priliku?

Čitajući list Gospodarstvo i razvoj koji izdaje HR PSOR, naletila sam na članak, odnosno primjer iz zbirke slučajeva naslovljen Pravo na rad – pravo na šansu. Radi se o projektu tvtrke Kuehne & Nagel – zapošljavanje osoba s invaliditetom, za što su dobili nagradu Poslodavac godine 2008. i 2010.
U tvrtci je angažirano 50-tak radnika s invaliditetom koji su potpuno integrirani u radnu sredinu, a ukoliko dođe do bilo kakvih poteškoća, drugi radnici priskaču u pomoć. Iz tvrtke kažu da rizika kod zapošljavanja takvih osoba gotovo i nema – štoviše, oni su radišni i skromni, te pouzdani radnici! Njihov rad prate stručne ustanove, te se pokazalo da su osobe s invaliditetom kvalitetni i vrijedni radnici, osobito kod poslova koje iziskuju pedantnost.

Ovaj članak je ostavio duboki pozitivni dojam na mene, gotovo šok, jer nisam bila ni svjesna da takve osobe mogu biti tako dobri radnici! A drugi šok, koji je uslijedio odmah nakon početnog je – zašto onda ne znam za više ovakvih slučajeva? Zašto su poduzeća koja imaju takve programe rijetkost i zašto oni nisu medijski popraćeni?

Ovo je pravi primjer DOP-a jer se ostvaruje obostrana korist – osobe s invaliditetom dobivaju potreban posao koji im pruža koliku toliku egzistencijalnu sigurnost, pomaže njihovim obiteljima i bližnjima u financijskom smislu, te što je još važnije – osobe koje su oduvijek bile na marginama društva, nezamjećene i smatrane nesposobnima dobivaju samopoštovanje i osjećaj pripadništva i važnosti.

Dok je za poduzeće to dobivanje, očito, kvalitetne i pouzdane radne snage, ali i na taj način podupiru zakonsku obvezu poslodavca da se u određenoj mjeri zapošljavaju takvi radnici. Dakako, tu je i pitanje imidža koje se postiže dobivanjem nagrada poput Poslodavca godine.

Dakle, svi dobivaju – samo je pitanje vremena potrebnog da i drugi poslodavci uvide važnost ovakvih poteza.

propisi o zapošljavanju osoba s invaliditetom

nagrada za poslodavca godine

Od modernih kompanija već se odavno prestalo očekivati da služe samo onima koji imaju udjela u njihovom vlasništvu – pa se ovaj trend polako, ali sigurno počeo buditi i u našoj posttranzicijskoj Hrvatskoj.

Moderne kompanije svoje poslovne izvještaje obogaćuju kvalitativnim podacima o tome kako su se ponašali prema svojim stakeholderima. Jesu li pazili na okoliš, planet i na svoju lokalnu zajednicu, te na zaposlenike? Ukratko, jesu li bili društveno odgovorni? Takav način izvještavanja zasada je još uvijek dobrovoljan, no postoje inicijative da takvo izvještavanje postane obavezno. Takav potez ne samo da bi donio standardizaciju izvještavanja, nego bi i pomogao investitorima u lakšem donošenju poslovnih odluka.

U tome pravcu, Europska politika o društveno odgovornom ponašanju potakla je izvještavanje o nefinancijskim pokazateljima što bi trebalo postati obavezno na razini Europske unije. Zašto je tako bitno imati zakonski okvir – zato što bez postojanja zakonom nametnutih standarda postoji mogućnost lutanja u izvedbi. Zasada su kompanijama dostupne smjernice pri izradi izvješća poput Global Reporting Initiative ( GRI).

U Hrvatskoj, Poslovni savjet za održivi razvoj ( HR PSOR) već pet godina objavljuje natječaj Indeks DOP-a za odabir najboljih u primjeni društveno odgovornog poslovanja. HGK im šalje on line aplikaciju s upitnikom od 119 pitanja. Ispuniti ih mogu sva likvidna poduzeća s pozitivnim poslovanjem. Pitanja se sastoje od šest kategorija od ekonomije do zaštite okoliša koja se boduju sa 100 bodova. Interes za sudjelovanje u ovom pokazatelju odgovornosti porasao je za 300 posto od početka ove inicijative prije pet godina. Novost je da će se od iduće godine dijeliti i pan-Europska nagrada za DOP. Specifičnost je ta što će se ocjenjivati zajednički projekti poslovnih i neprofirnih organizacija. Na taj će se način u fokus dovesti najbolji europski projekti i podići globalno razumijevanje za pozitivne utjecaje DOP-a na društvo, te razmjena najbojih praksa, ideja i rješenja po pitanju održivosti.

Dakle, iz gore navedenog može se zaključiti kako se poduzeća ne mogu više „švercati“ na nedostatatak smjernica, poticaja i nagrada u području DOP-a, a uskoro dolazi i zakon koji će postaviti obligaciju u pravilnom izvještavanju s elementima DOP-a. No, koja su to poduzeća koja su bila korak ispred i poštivali nepisana pravila? Po nekim izvorima to su HT, Holcim, Cemex… Jesu li oni bolji od ostalih ili su uspjeli samo naći način kako se prikazati u tom svijetlu?

Hoće li se ikada sa sigurnošću znati je li neka kompanija društveno odgovorna samo zato što tako piše u nekom izvještaju?

Tko je zapravo društveno neodgovoran

Mnogo je onih koji su barem jedanput u životu koristili uslugu javnog prijevoza, a da za to nisu platili. No, bez obzira jeste li to napravili jednom, više puta, ili to radite svakodnevno, učinili ste prekršaj. Možda ne znate, ali svakim ulaskom u autobus ili tramvaj, vi s poduzećem ZET „potpisujete ugovor“ o korištenju javnog prijevoza i time pristajete na njihove uvjete korištenja, koji kakvi god da jesu, njihovi su i vi ih prihvaćate.

Što se tiče samih Zetovih uvjeta, i pticama na grani je jasno da su im cijene previsoke i nisu u skladu s uslugom koju pružaju. Pod lošom uslugom podrazumijevaju se kašnjenja, neredovite linije za neka mjesta, nekulturni vozači, kontrolori i sl. No vratimo se natrag na cijenu karte koja iznosi 15kn za jednu zonu (kupljena u vozilu). Portal Danas.hr (http://danas.net.hr/novac/zagrebacki-elektricni-tramvaj-fascinantno-zet-karta-moze-stajati-jednu-kunu) navodi kako ZET godišnje preveze otprilike 298 milijuna putnika, a prihod od prijevoza putnika je za 2011. godinu iznosio oko 319 milijuna kuna. Isti izvor navodi kako bi na primjer za cijenu karte od 1 ili 2 kune, što je za očekivati da bi svaki putnik prihvatio i bio u mogućnosti platiti, prihod bio otprilike isti kao prošlogodišnji kada su karte imale bezobrazno visoku cijenu, a za ovu da ne govorimo. Pa ako je tako, većina bi pristala na tu cijenu. Ma neka bude i 5kn, prihod bi bio veći, a mi sretni i zadovoljni. Je li to onda društveno neodgovorno ponašanje, nametanje abnormalno visokih cijena za nešto što bi svima trebalo biti dostupno?

S druge strane javlja se problem švercanja. Koristi se javni prijevoz, ali se ne želi platiti za to. Što time zapravo činite? Kao prvo, šaljete poruku ostalima da je moguće voziti se i ne plaćati za tu uslugu. Kao drugo, stvarate veći trošak onima koji plaćaju jer onda oni zapravo plaćaju i za vas. I kao treće, kršite zakon. Švercanje je postalo toliko popularno da je čak na Facebook-u napravljena stranica „Uhvati zetovca“ koja broji preko 16 000 obožavatelja, na kojoj osobe mogu podijeliti svoja negativna iskustva s kontrolorima i vozačima, ali i javiti gdje se trenutno nalazi kontrola i u kojem smjeru ide. Spomenuta stranica je otišla u toliku krajnost da se čak razmatra izrada aplikacije pomoću koje bi se moglo saznati gdje su kontrolori, odnosno aplikacije koja bi olakšala švercanje svima koji ne žele platiti korištenje javnog prijevoza. Kakva se poruka time želi poslati? Možda najjednostavnije: „Vozite se, ali nemojte plaćati!“ Zar nije ovakva inicijativa zapravo poticaj na kršenje zakona? Zar nije i ovo društveno neodgovorno ponašanje, najprije prema poduzeću ZET, a zatim i prema svima onima koji uredno plaćaju korištenje njihovih usluga.

Stoga dragi čitatelji, među kojima sigurno ima i onih koji se švercaju i onih koji uredno plaćaju kartu, ali i zaposlenika ZET-a, nameće se pitanje svima nama: Tko je u ovoj priči društveno neodgovoran i kako to promijeniti?

Oznake: javni prijevoz

Diplomski studij, takozvana 5.godina, jedan izborni predmet, nas sedmero članova grupe i on, MAO. Većina nas je upisala Društvenu odgovornost poduzeća zbog njega, profesora koji je poznat po zalaganju za studente i njihov razvoj. No zašto zapravo društvena odgovornost poduzeća?

Društvena odgovornost je pojam koji je postao „popularan“ prije nekoliko godina. Mnogi čim vide objavu vezanu uz društveno odgovorno djelovanje nekog poduzeća traže dlaku u jajetu, pitajući se što ono zapravo želi sakriti ili dobiti. Većina prvo pomisli da je riječ o nekoj muljaži. No društvena odgovornost je izuzetno bitno, potrebno i hvalevrijedno djelovanje od strane onih koji se istinski zalažu za prave stvari.

Temelj cijele ove grane su vrednote i poslovna etika. Etika je općenito znanost o moralu, koja se odnosi na nekoliko polja djelovanja, od ljudskih prava do pravila ponašanja u stranim kulturama i sl. Jedna zanimljiva činjenica je da većina nas razlikuje etično i neetično, no jednako tako svjesni smo da su u našoj kulturi, kao i u mnogim drugim, ustaljena neka neetična djelovanja. Na primjer, mobitel nam je pao na pod dok smo u ne toliko trijeznom stanju trčali cestom, razbio se i odlučili smo PROBATI na 'lijepe oci' iskoristiti garanciju. U jednoj od neonski osvjetljenih trgovina tehničke opreme dolazimo do šaltera i sa zabrinutim izrazom lica pričamo neku sasvim drugu priču kako nam se mobitel pokvario zbog tvorničke pogreške. To NIJE etično, nikako, ali nikome niti ne pada na pamet da kaže istinu koja ce rezultirati neželjenim rezultatom. Svi znamo kako se treba ponašati, ali ipak se u nekim situacijama ponašamo prema „VLASTITOJ ETICI“ .

No, kako je sve krenulo?!? Svi smo čuli za održivi razvoj, društvenu odgovornost, poslovnu etiku, etiku, moral i vrednote, no zašto su tek nedavno svi ti pojmovi, ili bolje rečeno društveni koncepti, postali odjednom toliko popularni? Kažemo popularni jer „svemogući“ Google kaže da su pretraživanja na riječ „Ethics“ skočila za 212 posto!!! (rezultati se odnose na 2011. i 2012.godine)

Kao uvod u naš blog pojasnit ćemo Vam neke osnovne pojmove, njihove početke i temelje. Smatrajte naš blog platformom za dodatnu edukaciju, za one koji žele znati više (famozni moto svake dodatne literature) i mjestom gdje ćete moći slobodno izražavti svoje mišljenje.